03. 10. 2017.
Monika Conjar vratila se iz Slovenije gdje je bila prvi strijelac lige u Hrvatsku i pojačala redove ŽNK Splita koji se bori za naslov prvaka s nedodirljivim Osijekom
Monika Conjar standardna je hrvatska reprezentativka koja je zadnje četiri godine provela u redovima slovenskog prvaka Pomurja. U dresu Pomurja nastupala je 87 puta i zabila 187 golova, a zadnje tri sezone bila je i prvi strijelac tamošnje lige. Ove sezone odlučila se vratiti u Hrvatsku i pojačati ŽNK Split koji se ove sezone ozbiljno priprema za borbu za prvo mjesto. Za Split je u dvije utakmice zabila pet golova. S Monikom smo zavirili u žensku svlačionicu i ženski nogomet u Hrvatskoj.
“Ženski nogomet na ovim prostorima je vrlo sličan po kvaliteti. Uzmimo za primjer Sloveniju i Hrvatsku, razlike su u nijansama. Do prije koju godinu HNL je bio puno jača liga od slovenske u kojoj je jedna ekipa imala apsolutni primat, čak i više nego Osijek u Hrvatskoj. Bilo je to Pomurje. Ipak, došlo je do preokreta na ljestvici i Olimpija je preuzela prvo mjesto pa je liga dobila na jačini. Slična je situacija i u Hrvatskoj gdje će se Split za prvo mjesto boriti s Osijekom koji već godinama drži primat”, kaže nam Conjar pa dodaje:
“Općenito mislim da i u Hrvatskoj i u Sloveniji treba uložiti više truda od strane nogometnog saveza u smislu financijske potpore i boljih regulativa. Čini mi se da Slovenci nešto više ulažu u ženski nogomet. Imaju veću bazu registriranih igračica i više liga za mlade. Tamo postoje natjecanje za djevojčice do 17, 15 i 13 godina. Kod nas se to svodi na seniorke i kadetkinje. Također, u Sloveniji su se tri kluba borila za naslov prvaka pa su utakmice bile napete. Rezultati su bili 4:3, 3:2 i slično, a u Hrvatskoj se Osijek daleko odvojio od ostalih i praktički nema konkurencije. Situacija u Hrvatskoj i Sloveniji se obrnula.”
Kako je došlo do Vašeg povratka u hrvatski nogomet?
“U Splitu su okupili stvarno dobru ekipu i to me privuklo. Trebamo se još uigrati i onda ćemo vjerujem moći parirati Osijeku. U svakom slučaju, bit će to zanimljivi susreti.”
Osim nogometa, 22-godišnja Coki igra i futsal za koji je potrebno imati potpuno drugačije vještine.
“Nogomet i futsal su dva različita svijeta. Sve je drugačije, od pravila i taktike do tehnike i kondicije. Futsal je puno brža igra od nogometa. Puno je manje prostora pa svaki od igrača ima više i češće loptu u nogama. Igra se i s manje igrača. Tehnika i reakcije moraju biti jako brze jer nema prostora za pretrčati nekoga kao u nogometu. Drugačiji je omjer aerobne i anaerobne funkcionalne sposobnosti, odnosno kondicijska sprema je na drugom nivou. Futsal zahtjeva kratke i brze pokrete, dok je u nogometu to drugačije i utakmica traje dvostruko duže.”
Kakva je atmosfera u reprezentaciji?
“Stvarno odlična. To ne kažem samo tako. Otkako smo dobili novi stožer sve je drugačije. Stvari idu na bolje. To se vidi i po našoj igri. Kroz devet mjeseci koliko je izbornik Miletić s nama naučili smo puno novih stvari i napredovali. Meni je najbitnije da treneri i izbornik vjeruju u nas i da nas bodre. Osobno me iz takta malo izbacilo to što sam u kvalifikacijama protiv Ukrajine dobila crveni karton i zakomplicirala ekipi sve. Vjerujem da se to nije dogodilo da bi u toj utakmici slavili i kući ponijeli tri boda. No, ima još utakmica. Bit ćemo sve bolji.”
Što se sluša u svlačionici? Ima li neka vrsta muzike koja nabrije ekipu?
“Haha, ima. U svlačionici se slušaju isključivo navijačke pjesme. One nam daju dodatnu motivaciju prije utakmice. Baš nas nabriju.”
U nogometu je Monika prošla i loše i dobre trenutke.
“Uh, sjećam se kada sam u kvalifikacijama protiv Turske sama izbila pred njihovu golmanicu i s dva metra pogodila direktno u nju. Ili kada smo igrali protiv Kine… Vratila sam se u obranu koju inače ne igram i napravila pogrešku. Ostala sam četiri metra iza obrane i sijevnula je njihova kontra. Na sreću nismo primile gol”, kaže Monika pa okreće na ljepša sjećanja:
“Ako moram izdvojiti najdražu utakmicu bio bi to derbi u Sloveniji. Igrali smo ključnu utakmicu za naslov prvaka i pobijedili 2-1. Na toj utakmici zabila sam gol i upisala asistenciju.”
Rođena je u Zagrebu, no karijeru nastavlja u Splitu. Kako kaže, Zagreb je srcu, ali ni Split nije daleko.
“Nema dvojbe o tome koji mi je grad draži. To je naravno moj Zagreb. Tu sam rođena i obožavam svoj grad. Split je s druge strane prelijep grad, baš kao i svi ostali u Dalmaciji. Sviđa mi se i sve u klubu”, rekla je Monika pa nastavila:
“Prvo sam došla igrati futsal za Split Tommy i kada sam vidjela da je sve kako treba i da je ekipa odlična, brzo smo se ‘skompali’. Neke cure poznajem od prije pa mi je i to olakšalo. Atmosfera je stvarno opuštena, a to je najbitnije. Moram reći da mi je izuzetno drago što ponovno igram s Ivom Bukač s kojom sam i počela u Agramu. Kada je odlazila iz kluba bilo mi je baš teško jer smo stvarno dominirale zajedno. Dogovorile smo se da ćemo kad tad ponovno zaigrati u istom dresu i to se sada ostvarilo. Uz to, u klubu je i moja najbolja prijateljicaAnela Lubina s kojom se odlično razumijem na terenu jer igramo u reprezentaciji od 15 godine. Hvala predsjednici Vinki Fabjanac i upravi kluba. Stvarno su me prihvatili takvu kakva jesam i kao osobu i kao igračicu.”
Monika je po struci frizerka, a taj posao radi kada nije na terenu.
“U Hrvatskoj, ali i općenito na Balkanu se ne može živjeti od ženskog nogometa. Kad završim s treninzima i snimanjima reklama koje imam, radim kod mame u salonu.”
Osim na terenu Monika oduševljava i izvan njega svojom ljepotom. Na društvenim mrežama prati ju velik broj fanova. Trenutno nema dečka, a naučila se nositi i s komentarima muškaraca.
“Hahaha, volim se stvarno sređivati i jako puno se slikam. To mi je mana, haha. Nije mi se teško nositi s raznim komentarima. Navikla sam na to. Družim se većinom s dečkima. Ugodnije mi je u njihovom društvu. Obično se prvo začude kada saznaju da igram nogomet. Pitaju me uglavnom zašto nisam manekenka. Onda im pokažem isječke svojih igara ili dođu na utakmicu i ne mogu vjerovati”, zaključuje simpatična Monika.